JESENJA STABLA U SOBAMA

noću na gornjem gradu
u vlažnim spavaćim sobama
iz raspuklog parketa rastu kao baobab
golema porodična stabla
s njihovih teških grana viore
crni pramenovi odrezane kose i 
suhi listovi obiteljskog prava
nema nikog budnog
svi negdje pod korjenjem spavaju
dok se u deblima tih divova 
kuha nova gradska jesen
i sve bi bilo suho da 
iz krošanja po cijelu godinu
ne cure kiše kao stari šampanjac
po prašnim tapetama, stvarima,
kiše udaraju kapima u 
velika zamusana zrcala
na zidu se nakrivljuju okviri s fotografijama 
padaju, zabijaju se poput noževa
u tlo i oslobađaju ispijena lica van
s propuhom niz strme ulice
u sjenci na hrpicama lišća trunu
ostavljene
kante i lopatice
čokolada