Jesam li išta tražio

Ljubav se rodi i nitko ne primijeti
koliko je strašna. Iz dana u dan darivaju je
ne sluteći pogrom što ga sprema. 
Ljubav se stavlja na zidove kao slika. 
Na kuće kao zastave za Dan Republike. 
Ona je isprva hladna kugla, hladna jer je
od porculana, jer je lomljiva i pomaknuta. 
Izmedu postelje i telefona ona pronađe
sićušan prostor koji joj je naklonjen, 
koji će je zaštiti. 
Nacrtao sam je i bila je zatvorena kružnica. 
utiskivao sam u nju sva lica
koja sam poznavao, koja sam pomilovao
smiješeći im se. Odan sam jer znam što znači
vidjeti se u tuđem oku. 

Prošupljene su zjenice besmislene. 
One su obilježene žrtvama, 
trivijalnim pogodbama. 
Ljubav se uvuče u trbuh, u meso – 
zatim odjekuje i prepoznajemo je kao riječi. 
Ispružio sam se na tlu i zurio
u mrlju na tavanici. 
Iz tog su stanja isparile nijanse, 
to je stanje surovo i bezobzirno. 
Od njega ne treba očekivati neke
osobite žudnje, cjelovita razotkrivanja. 
Jesam li išta tražio? 
Na licu mi je sjena koja se napaja
kapilarima, koja ostavlja bore oko očiju. 

Znam da se ovdje mogu uspeti do krajnjih
visina, preobraziti se u čistu energiju. 
Sada osjećam da svanjuje, 
no to još ne mogu i vidjeti. 
Ali, doći će, doći čas kad ćemo se
opustiti, osloboditi snova. 
Kad ćemo biti lagani poput mirisa. 
Osjećam se bezimenim i to me prividno
oslobađa obaveza. 
Radije bih da sam bujica koja
naplavljuje neodređene pokrete, 
koja opisuje zebnje i guta strah. 

Govorim u prvom licu. Nisam dakle samo
instinkt, samo slučajan glas. 
I rečenice su mi jezgrovite kao srce plamena. 
To znam, to vidim i čujem. 
Negdje sam pročitao: 
kruh, šutnja, pamćenje, zenit, vječnost, 
razlivena tjeskoba. Znao sam kako su to riječi
koje se ne mogu prešutjeti, kako ću ih
posvojiti bilo kad. Kako ću ih rasipati
poput sjemena osjećajuci pri tom više nego
slast, više nego radost što oplođujem. 
Sada još podrhtavaju, jer ja drhtim. 
Ljubav drhti. Prije nego se izgovori, 
riječ je samo zrak, ali zrak koji drhti.