Ime

Naravno da te prešućujem: 
na brzinu izmišljam laži
kojima bih poticao sjećanje
na vrijeme kad nismo bili ništa osim riječi, 
riječi koje su bujale i bujale
pretvarajući nas u gipku masu
svirepe iskrenosti. 
Hladno je. 
Osjećam se bespomoćno
i uz to veoma glupavo
dok se razmećem nekom vrsti samoljublja. 
Zatim
u najbezizražajnijoj kretnji
prepoznajem znakove
očajničke želje za blizinom bez proturječja, 
za plodnom tišinom
koja nesigurnost pretvara u prevrtljivu
smjelost. 
Teško da mogu definirati
to stanje kad nismo bili
ni sasvim tužni, ni lišeni ratobornog
straha. 
Kad smo lutali utiskujući
u predmete lica smrti. 
Drhtim u mliječnoj svjetlosti
i osluškujem jutro
što dolazi veoma sporo: 
kao dah, 
kao tečno buđenje. 
Kad se zaklope oči
tada iz sjećanja naviru slike gradova
utisnutih na brežuljke, 
ocrtane plavetnilom Umbrije. 
To su prije gnijezda u koja pohranjujemo
iznenada prepoznati stid. 
To su rahle uspomene
koje nas povezuju u neprekinuti sistem
finih obmana. 
Ja sam taj koji je povikao
iz dubine ulice kao iz sna. 
Ja sam taj koji je iz strpljivosti
izvlačio poučke, 
a divlju odanost shvaćao
kao najsvetiji zakon. 
Istina, apsurdan, ali neizbježan. 
Znaš dobro iz kako gustog spleta odnosa
mogu iznijeti na svjetlo dana
ove riječi. 
Lišće sasvim tromo opada s drveta
ispred prozora. 
Ta tromost postaje odjednom metafora
za neko više stanje. 
To nije tek navođenje činjenice, kao: 
čitam ponovno Pavesea. 
Mali pomaci na ljestvici nesigurnosti, 
to je ono što želim reći, 
čime završiti. 
Međutim, netko izgovara: 
“Naša krv je u hrastu”, 
misleći pri tom kako je moguće
othrvati se nerazjašnjivim izmišljotinama. 
Tu rečenicu nikako ne mogu prešutjeti
i uzimam je pun ustrajne prostodušnosti. 
posežem još za čašom u kojoj
preostala kapljica
svjetluca kao zrno mržnje. 
Sviće li? 
Odlaziš, ali zakratko. 
Sitni koraci odaju hrabrost. 
Shvaćam ih kao znakove jasnih indicija, 
kao nedvosmislenu odluku. 
S praznine papira sada nadiru nova lica
koja bismo mogli zajednički posjedovati, 
dijeliti ih
kao režnjeve zrela voća, 
kao daške tamnog mirisa. 
Dijeliti ih poput rečenica, 
poput žustrih riječi od kojih smo jednom
ispleli kristalno prozirnu
ljusku
ispod koje više ne možemo umaknuti
bez posljedica. 
Jedino što možemo jest da
promatramo predmete
koji nam ostaju uvijek izvan, 
uvijek nedohvatljivi. 
Da osluškujemo vlastito disanje, 
čujemo možda rečenice trećih lica
i sve to doživljavamo
kao jedinstveni objekt
koga već i golo trajanje
obogaćuje posebnim značenjima. 
I onda? 
Onda – 
život se polako počinje pamtiti.