Svjetlaci

Gledao sam ih cijeloga života.
Te svjetlace. Što su mi u nesanici
oduvijek lelujali pred očima.
Poput tisuća novorođenih meduza
čiji su se klobuci skrili u tvoje srce.
Poput pregrijanoga zraka
na cesti, u ljetnoj omari
u kojoj plešu nevidljive, mrtve vojske.
Nesanica je zarazna bolest.
Prenosi se snijegom. Kada u njemu
zakorača bilo čija zakasnjela ljubav
i zauvijek zaluta u bjelini

ona koja ni na što više nema prava
ona koja je moja, ta čista
suštinska tjeskoba, glazba sfera
athanor danza, to planinsko zimsko sunce
koje je zakasnilo na vlastito jutro.

Svjetlaci ti se zanavijek smiju u oči.

Nikada ih nećeš dodirnuti.

Kada zakoračiš prema naprijed
oni za korak natrag
potonut u njezinu će kosu.

Kada sklopiš oči
priđu i raspu se
poput mahovine
s unutarnje strane kapaka
na niski bijeli zid
iza kojega je češljugar
u kljunu s dalekih polja
donio gnjilo zrno žita.  

I mi ćemo jednom postati svjetlaci.

Iz teške, ledene kočije na nebu
visoko iznad oblaka
bacat će nas posvuda 
naše vlastite, mrtve ruke
da ti otmemo san
jedan po jedan.