Lastavice u Baranji

Prošle su
sada već i četrdeset
i četiri godine.
Iz davnih dana
ostala su mi samo
dva srebrna metka
skrivena u staru slovaricu
jedan po jedan 
za svaku sljepoočnicu.
Provjerim jesu li na svome mjestu
svaki puta kada iziđe i zađe sunce.
Jednom, odletjet ću s njima u prazno
kao hitac koji su pijanome idiotu
dali ispucati na seoskoj svadbi.

Nikada nisam znao kamo bih. 

Na koju stranu polja
poći jutrom sa srpom
na koju uvečer s divljim makom
koga ti tek rođenoj
ostavih na jastuku.

Ono što svake večeri
gasne nad ravnicom
nije bila tebi i meni
poklonjena zvijezda.

Gledam vode,  te snovite vode.

Od ovoga blata
bog stvori lopoč
kandilo i lastavicu.

Od ovoga blata lastavica
učini gnijezdo na starome trijemu
pod tvojim usnama
i odletje na kraju ljeta kući

na početak svijeta

da mu bude prva udovica.