Infinitiv

Kad se stvari pomaknu, 
ostanu samo sjene. 
Šutnja iz prinude, 
hladan zrak. 
Rekao sam ti da sam ruža, dašak noći
što dopire do nosnica. 
Rekao sam: stvari, dobro usklađeni
odnosi. Rekao sam: sjene, 
višak ljubavi koja nekoć
bijaše tek nepoznata žudnja. 
Mali, nedodirljivi plamenovi
dotiču moje srce – bez prestanka, 
bez jasnog razloga. 
Kao opala latica, kao netko zagledan
u krijesnicu mirisne lipanjske noći, 
kao nečujna praznina iza čvrsto
stisnutih usana. 
U vlažnom pogledu
to se uljuljkuju naši slabo prikriveni
dokazi, 
naše jedva još nade, 
jedva prešutne izdaje. 
Blaženi dodiri koji su sada tek
puko trajanje. 
Među sjenama skrivaju se druge sjene. 
Pomak će lako iznuditi drugi pomak. 
Ja sam šutnja:
skrivena slova oblažu moje čelo.