JUTARNJA PJESMA

Zaspao sam, a po meni se
valjao mjesec,
zvijezde su me kidale u krpice svile,
sanjao sam hod po šumi,
jednu bijelu ruku,
koja me vodi.
Teško je bilo 
ujutro ustati, uvijek oko osam, 
u stanu iznad mene, netko tuče 
meso, 
svaki dan isto.
Primjećujem previše stvari i
ne mogu se opustiti. 
Tratim život,
da,
tako je.
U snu iz kojeg ne želim izići
još su me u toj šumi slijedile oči 
pune sljepila, 
ipak sam to volio. 
Bilo je vlažno i hladno,
ali samo pred jutro, 
u samu zoru
dok se dizalo sunce.
Između bijega i straha
nemam što birati,
nešto me potapa 
i drži u sebi.
Po svoj prilici to će trajati. 
A onda ću začuti zvuk vrata 
koja se otvaraju i zrak koji 
pada u sobu sleđene tišine,
zrak koji smo nekad punili riječima.
I to će biti sve.