bio je svašta čovjek s otoka vampir nećak snijeg
u nekoliko navrata čak i bog
u njegovoj glavi (kao u vrtu)
raste svijet (danas ima dvanaest godina)
krošnja kaže da je krošnja
cvijet da je cvijet
gušter vas samo mirno gleda
i
zauzimlje
brijeg
po
brijeg

koji ga bolje poznaju kažu taj je prije rođenja
zenonu rekao 'bravo tvoj kamen ne leti ali moj da'
potom se prignuo dohvatio kamen
izbrojao do sedam bacio ga
prohodao i tako to traje
od
zenona
do
danas

počeo je s nebom da se oni gore malo odmore i zaborave
zvijezdu po zvijezdu spuštao do zemlje odmarao
kada je prvo polje zasijao kristalima
svi su pomislili evo obrnutog neba
sagnuli glave divili se travama
zaboravili da njegov
kamen stalno leti
da on ne prestaje
hodati

na granici vidljivog i nevidljivog
tražio riječi nalazio plamen dodirivao brojeve
kada bi pepeo tišine prekrio tlo
on bi
- kao puž rogove -
podizao ruke u zrak
pozdravljao
beskrajnost
svemira

bio je svašta igračka vjetrova uže čvor i mornar
on i ona crv i jabuka koja pada s grane
s munjom na leđima
uvijek sâm
a otvoren za zaborav
budnost
i
san

jednoga je dana pomislio ima dana koji nisu dani
dana obilja prostranih i toplih poput gnijezda
pomislio pa u njima počeo stanovati i trajati
najprije je subotu pretvorio u čistu radost
u ružu u trn
(krv je šiknula nesvakidašnja glazba počela)
na vrata mu zakucali utorak i srijeda
pa ostali dani zaljuljani kao barke
na maestralu godina proklijala
kalendar
procvjetao

(oni koji u glavi uvijek imaju savršen raspored
- sve na svome mjestu odjednom i zauvijek -
povjerovali su da je doista nestao
bavili se dnevnim poslovima
uz blagdansku kavu
proklinjali
kišu)

sve se u trenutku ushodalo i susretalo
krtica puž susjed kornjača sjenica
tko je tražio zavičaj
svugdje ga nalazio
tko je htio vjerovati
u svemu mu prepoznavao
korak

da
bio je svašta
vrač u čijim grudima
kuca sat bura na braču
zavodnik i zavedena roj pčela
u nekoliko navrata čak i bog crn kao gavran
u njegovoj glavi raste svijet
(danas ima dvanaest godina)
krošnja kaže da je
krošnja cvijet
da je cvijet
gušter mirno
zauzimlje
brijeg
po
brijeg

kada sam ga zadnji put vidio uspavljivao je otoke
'zamislite oni bi plovili' (ljutio se)
'kakva drskost ta tko će onda znati
gdje je brazil a gdje malta
tko će znati što je vječnost
što umorno vrijeme
more brod
tiguar
šuma
san'

nisam shvatio o čemu govori nisam shvatio
da on uvijek govori i brine o svemu
otišao sam prekoračiti granicu
spojiti mrak s mrakom
pticu s pticom
praznini
kazati
ti
si
svijet
cvijetu livadu
pripremiti slijedeći glazbu
koja kao smola curi u pješčaniku
ali u ovom gradu kao među biljkama u vrtu
tijelo mi se počelo njihati zjenice puniti mrakom i zrakom

i sada nakon svega poručuje mi da je među zrnjem
da je svako zrno koje u suton klija prema nebu
spominje središte vatre brbljave anđele
tamarisku herbarij šumu i ulicu
uzvikuje 'pogodi
koliko me ima
gdje sam
i
što radim
možda sam ovdje
možda tamo možda rastem
možda te zalijevam možda gaziš po meni
možda pijem kavu možda te hodam možda me dišeš
možda je najbolje da me zaboraviš možda možda možda'

i ne pokušavam odgovoriti na izazov
već davno sam obukao rukavicu
koju mi sada dobacuje
nikada mu nisam
vidio lice
čuo ime
glas
ne
mogu
ga sresti
on je prijatelj
koji uvijek ode prije
nego se pojavim koji mi se smiješi
kojega stalno prevodim na nepoznate jezike

slutim svašta će još izdjeljati iz svog nemogućeg rebra
njegove će se riječi (crne od dubine umorne od pisma)
zateći u srcu jabuke probuditi na dječjem crtežu
pa nečujno useliti u rascvjetanu trešnju adama
prešućen pogled slijepca šumu u šumi
u pustoj ravnici opet će biti bog
u njegovoj će glavi ispočetka
iz dječjeg plača rasti svijet
krošnja će reći ja sam
a cvijet da je cvijet
gušter će vas samo
mirno gledati
i zauzimati
brijeg
po
brijeg