Uspon

Iznenada planina, visoka,
bijela od snijega,
ispred mene.

Gledam je, a ona kaže: penji se!
I ja se penjem.
Skupljam snijeg.

Pahulje glasa poklanjam bjelini.
U svakom pokretu raste
nijema zavjesa neba.

Kada, napokon, dospijem do vrha,
legnem na nj da se odmorim
i poklonim kruni neba.

No, planina mi ne da mira, kaže:
u tebi sam se zaboravila,
sada si ti planina.

I munjevito se zamota,
pobjegne u zemlju,
u zrnce prašine.

Začuđen, ostanem visjeti u zraku
kao kakva zvijezda u kazalištu lutaka.