Ana Ristović (Ана Ристовић)
Podzemna ljubav
Podzemna ljubav
Kada smo se uselili
bili smo napola u zemlji
napola nad njom –
stan u suterenu sa pogledom na vrt
pun breskvi i višanja u cvatu.
Znali smo da natrula tela uplaši prejaka svetlost
i isuši vlagu koju mogu deliti samo udvoje.
I ležali smo nagi u hladnoj sobi
i klizili jedno po drugom
i razmenjivali male, hranjene smrti
kao džempere u koje su moljci
davno utkali legla.
Kada smo se uselili, rekao si:
»Nekim knjigama treba dati pravo na olakšanje,«
i na policu u WC-u, u vertikali
do podzemnog sveta
postavio Džojsova pisma Nori.
»Neke snove treba zauzdati,« rekla sam
i kraj uzglavlja, poput koplja
porinula Kratki pregled raspadanja.
Kada smo se uselili, napola u zemlji,
napola nad njom,
povukla sam kao Arijadna pupčanu vrpcu
koja ti je rođenjem bila tri puta
obmotana oko vrata.
I ti, mojih pola kilograma
koji me nekad deliše od inkubatora
pretvorio u silu ljubljene mi teže
što nedostajaše sirotoj zemlji
da me pričvrsti za sebe.
Bili smo dva napukla čuna
iz kojih je neko godinama vadio vodu
i vraćao je u more.
Danas smo dve šupljine
u kojima rastu dva čuna
što znaju za rub,
a ipak podižu vesla u tišini.
Više se ne propinjemo na prste
da bismo videli nebo:
verujemo, ono čas beskraj, čas pustoš
pozajmljuje od nas.
Truljenje je, dušo, privilegija zrenja;
nad zemljom i u zemlji,
isti užitak, ista razmena.